Kultura Kultura

spomenak Brača, Imotskoga

Tinu Ujeviću je na Braču, rodnom otoku njegove majke, bilo toplo uz prijatelje, žmul vina i briškulu

spomenak Brača, Imotskoga

Na otoku je Tin Ujević pronalazio smiraj od boemskog života, u njegovim malim i pitoresknim mjestima nalazio je mir i okrjepu za tijelo i dušu

U slutnji, u čežnji daljine; U srcu, u dahu planine, planine Malena mjesta srca moga, Spomenak Brača...

Pjesnik Tin Ujević je po majci Bračanin i tu ljubav koju je usisao s majčinim mlijekom nosio je u sebi tijekom čitavog stvaralačkog, ali i burnog boemskog života. Ali u imotsko-vrgoračkim raspravama o Tinu uvijek je nekako u sjeni njegova bračka dimenzija, a tako je bilo i za nedavne obljetnice pjesnikove smrti.

Naime, Tinova majka Jerolima Livačić-Markusović rođena je u Milni, središnjem mjestu na zapadnoj strani otoka, gdje je živjela do udaje za Ivana Ujevića, učitelja iz Poljica. Obred vjenčanja održan je 4. ožujka 1886. godine u župnoj crkvi u Milni. Ujevići nakon vjenčanja neko vrijeme žive u Milni, gdje im je rođena najstarija kći Lenka, dok je Tin svijet ugledao 5. srpnja 1891. godine u Vrgorcu, kao treće dijete.

Na Braču je Tin Ujević pronalazio smiraj od svoga boemskog života, u njegovim malim i pitoresknim mjestima nalazio je mir i okrjepu za tijelo i dušu. Tu je istodobno pronalazio nove pjesničke porive i inspiracije. Njegovi stihovi i crtice iz bračkog života ostali su zauvijek dijelom hrvatske književnosti.

Nakon nemirnih godina u Parizu, Beogradu i Sarajevu, odlučio je doći na Brač gdje je pokušao naći mir. Koncem studenoga 1929. godine dolazi u Supetar, u kojemu ostaje do veljače iduće godine.

U svom eseju “Sjeta pred Supetrom” iz 1929. godine, među ostalim, napisao je: “Kad sam krenuo preko malog Kanala, nije trebalo par trenutaka pa da cijela okolica utone u neku radost blagosti i milje iskričavoga isparavanja. Bila je svetkovina nestajanja voda u sunčanost nebeskog obzora... Nisam se pitao da li me kakve uspomene vežu za ove krajeve, jer nisam ni mislio niti se sjećao. Bio sam u životnoj sreći što jesam.”

A evo kako je doživio svoj ponovni susret sa Supetrom: “Kada sam se iskrcao u Supetru, opet sam uvidio onaj domaći ljupki izgled ljudskih obitavališta; prošetao sam da poslušam bučanje rječitoga mora i da operem noge u njegovoj soli. Pod lahorom prokađenim mirisima otočkih trava i grmečaka, najprije sam posjetio Groblje da razmišljam o ništenosti pojedinca i nedotupavnome krugu ljudskih htjenja. Tu sam osjetio duboku malankoniju Supetra, kao i cijeloga ovoga primorskoga kraja... Jesam li ovamo došao dockan, ili suviše rano? Vjetar iz borika dopirao je u ove čemprese koji su u redu uz obalu koso pognuti, gotovo prevaljeni i iščupani od nevremena... ja doduše nisam imao raspoloženje da plačem, ali sam osjetio da sam sentimentalan, što već odavno nisam bio...”

Često se šetao do susjednih Miraca, koja su u njemu budila posebne osjećaje. Stoga je “Otkrivajući Mirca” zapisao i sljedeće: “Od godine 1913. pa do ovog kraja novembra nisam bio na otoku Braču. Moglo bi se reći da sam pogriješio.” Evo kako je taj nedostižni čarobnjak riječi doživio Mirca: “Ali... u srcu te škrte zemlje i nezahvalnog kamena, ima neki trenutak visoke i strasne domaće poezije, neki vrutak ljepote na kojemu bi se trebalo zaustaviti...”

Tijekom boravka u Supetru dosta je vremena provodio u pansionu šjora File, u hotelu Rendić, na rivi. Hvalio je šjora Filinu kuhinju, čiji ručkovi počinju maslinama, a završavaju jabukama. Lagana primorska hrana mu je prijala... petkom riba, a prijalo mu je domaće vino i lozovača. Večeri je provodio igrajući briškulu, uz žmul vina, tu mu je bilo “uz bačve slatko i ugodno, dosta toplo”, dok je vani fijukala bura.

Tin Ujević bio je impresioniran snagom bračke bure, koja je na refule znala puhati orkanskom snagom, i to danima. “Bura, bura, bura... Evo već drugi, treći, ne znam koji dan vlada bura na Braču... Tjera po nebu oblak, lupa škurima, fijuče sa žicama i stubovima. Ali pred sobom ne kovitla ništa, ritmu pomamljenih rtova, natiskuje naprijed bijelo talasje kao uzbibano klasje, lupa u obalu, u klisure, zgrade i igala, te baca preko kamena na daljinu od više metara bijelu morsku pjenu, odlomke valova ili samu zavitlanu pahuljastu srž morske mutljavine koju nije donio talas nego zanio hiroviti, nemogući vjetar. Ne ostaje druge: treba popiti koju.”

Međutim, to nije bilo dovoljno pa je napisao i pjesmu o bračkoj buri, koju donosimo u okviru teksta.

Nakon godina nemira, u Supetru provedenih nekoliko mjeseci su oaza mira u njegovu životu ispunjenom patnjom. Svjedoče to i njegove “Supetarske tišine”.

“Sveta mi je ova tišina i puna svoje drage cijene. Ujutro me je do sada već u sedam budilo ljupko sunce pred kojim se plavi žal stidljivo razgaljuje kao bezazlena nevinost djevojke pred prvim pogledom žedne ljubavi muškarca. A, uvečer, mir je dubok, te je zadovoljstvo pred samo spavanje, na koje me kadikad sprema kaplja domaćeg vina, ogledati na kopnenu obalu od Splita do Makarske...”

U Supetru piše feljtone za “Jadransku poštu”, dopisuje se s prijateljima, uživa u snu zimskog turista, iako mu nedostaju biblioteke i gotovo svakih nekoliko dana putuje u Split. Ovdje je upoznao Ignjata Joba, kipara Tomu Rosandića, slikara Jerolima Mišu, Ivana Rendića...

“Supetar je doista mjesto za idealni odmor. Tihi ulični život dozvoljava živcima da se oporave: parobrodski saobraćaj je mali (jednom na dan veza sa Splitom), stranaca sada nema, a mještani su ljudi tihi i dosta povučeni. Seljaci beru masline po brežuljcima.”

“Jest trebalo je ovamo doći iz one zagušljive pretijesne Skadarlije da bi nam se približila nadohvat ruke noćna Danica! Ovdje ima toliko mnogo zvijezda, a njihovi su treptaji diskretni. Mir ulazi u me...” – napisao je veliki Tin.

Ali taj mir ne traje vječito. Ujević 1. veljače 1930. napušta Supetar jer, iako je “glavno mjesto Brača odista središte samoće i duhovne sabranosti, životne potrebe i borbe za kruh svagdašnji učinit će da sam naglo, prvoga februara, napustio to oporavilište živaca i duhovno odmorište...”

Nikada se više nije vratio na Brač, kao što ni mira u njegovu nemirnom životu nikada više nije bilo. Ostala je samo čežnja. Stoga su mnogi spremni posvjedočiti kako je Tin svoju kristalnu kocku vedrine pronašao upravo na Braču. Bračani su u Milni, rodnom mjestu njegove majke, Tinu Ujeviću podignuli brončanu skulpturu u obliku otvorene knjige s njegovim likom na kamenom postamentu na središnjoj rivi. Autor skulpture je kipar Matko Mijić, rođeni Milnaranin. U podanku knjige stoji natpis: “A što bih jedino potomcima htio namrijet u baštinu bila bi – VEDRINA. Kristalna kocka vedrine.” •

Bura na Braču

U prozore i vratnice
lupa bura tmurnih ura;
dršću male dvospratnice.
Bura, Bura, Bura, Bura.
Kao misli zlopatnice,
kao duše sve patnice,
u pjesmi bez riječi
struje hladni žmarci
u kuće bez peći;
tresu male dvokatnice,
u prozore i vratnice;
jauču šumarci.
Tin Ujević


Naslovnica Kultura